Sve što vam nisam stigla reći..

Veliki vam pozdrav dragi moji!♥♥♥

11.09.2016.

fatamorgane

Običan je dan i sjedim na istom mjestu kao i uvijek,pijem isto piće i čitam isti časopis. U pozadini svira stara jazz muzika. Svu tu monotoniju prekida ulazak osobe na stara škripava gvozdena vrata, tjerajući me da podigem glavu i prekinem ritual zvani 'nedjelja'. Misterioznim očima braon boje pogleda me i izazva u meni buđenje. Sva moja osjetila izoštriše se i misija im je bila-upiti što više. Nonšalantnim pokretom spremi svoje naočale u džep starog dugačkog kaputa, otrcanog poput starog ćilima u boravku. U trenu kada su se vrata krenula zatvarati, tjerajući povjetarac unutra,polagano tjerajući kaput na vijorenje. Osoba je imala dugačke noge, zbog čega je izgledala ćudljivo elegantno. Smeđi materijal se prislanjao uz butine, proporcionalno skoro savršene. Svakim korakom napravljenim zelenim cipelama, osjećaji su postajali jači. Tankim prstima taknu svoje obraze crvene od zime, a zamrsena kosa padala joj je niz leđa. Zašto izaziva na meni lučenje znoja? Sjela je za sto pored i prihvati svoju kafu u ruke. Obujmila je šolju svojim tankim prstima i u tom trenutku sam poželio da sam ta šolja. Želim upiti svu njenu toplinu,iako iznutra već gorim poput te kafe. Ma šta to radim,vrati se na časopis.. uff.. Krišom sam bacao pogled prema njoj.. ahh.. Sutradan sjedim, čekam. Vrata se ne otvaraju,nema je.. ah evo je. Ustajem,skidam joj kaput,sjedam s njom za sto. Priča teče. Izlasci su se ponavljali. A svakim narednim moja idealiziranja su nestajala. Preda mnom ostajala je ogoljena istina, umrljana krem bojom. Nedugo nakon kafe u Siciliji prestali smo izlaziti... I sad se proklinjem što sam joj prišao i pustio je u moj život. Onako bih barem imao idealnu sliku u glavi, muzu, ideju.. Ovako je tu samo osjećaj praznine, razočarenje. Opet sjedim tu na istom mjestu,sa pitanjem da li postoje ljudi krojeni mojim mislima, obučeni u saten istkan nitima moje duše?..





(Tekst sam dobila na dar, od jedne veoma drage osobe. Radnja je inspirisana jednim nedavnim događajem.) A.

14.08.2016.

Kastrati, žrtve umjetnosti?

Odmah da kažem kako će tema vjerovatno biti čudna, ali dugo sam razmišljala da pišem o ovome. Nekad na početku završnog razreda srednje škole bilo je vrijeme da pronađemo teme za maturski rad, a kako sam kao predmet izabrala Istoriju muzike imala sam mnogo tema na raspolaganju. Oduvijek me fascinirao Barok- barokni instrumenti, nošnja, opera, stil.. Ali ponajviše kastrati. Ono što me odmah dočekalo pri odabiru teme jeste manjak literature, skeptična profesorica i enciklopedije kod kojih je pod odjeljkom 'kastrati' stajalo svega nekoliko redova. To je bio razlog zbog kog sam se tada odlučila opširnije pisati o baroknoj operi, a ono malo podataka što sam imala na tu temu negdje su se zagubili u kući. Ipak, moje interesovanje za kastrate vremenom nije oslabilo, te sam svaku priliku koristila da bih saznala nešto više o njima. Iskreno se nadam da će ovo što ću napisati nekada poslužiti nekom mladom muzičaru koji ima slična interesovanja mojima.( i da mu pomognu u nekom seminarskom ili sl. :p ) Praksa o kastriranju muškaraca datira još od Sumera i XX st. prije nove ere. Riječ kastrat potiče od ita. riječi 'castrati' i predstavlja muški alt, sopran i mecosopran proistekao kastracijom pjevača, prije nego bi isti dosegao polnu zrelost. Razlog zbog kog se praksa uvela bio je nedostatak ženskih glasova u crkvenom horu jer je ženama u tom vremenu bilo zabranjeno pjevanje u crkvi. Ipak, sam ritual kastriranja nije uvijek prolazio u najboljem redu- često su zbog posljedica kastriranja dječaci ostajali slijepi, gluhi, paralizovani, a i više od pola nije uopšte uspjelo preživjeti kastriranje. Najčešće su se kastriranju podvrgavali nesretni pjevački nadareni dječaci kako bi svoje porodice izvukli iz siromaštva, u dobi između sedme i dvanaeste godine života. Možda sve ovo zvuči apsurdno jer su šanse za uspjeh bile minimalne, ali postignut cilj zvučao je primamljivo- kastrati su u to vrijeme uživali veliku slavu, bogatstvo, te izvrsnu reputaciju u društvu. Poduhvat kastriranja za rezultat imao je da grkljan nije trpio posljedice mutiranja, te su muškarci zadržavali dječiju boju i glas. Istodobno su se širila i pluća te su kastrati imali nevjerovatno dug dah- vjerovalo se da su mogli izvesti i do trideset taktova u trajanju od jedne minute i to sve na jednom dahu. Za svećenstvo oni su predstavljali oličenje blaženog uticaja božanskog glasa i iako su prezirali kastrate i sam poduhvat, njihovim su glasovima dočaravali uzvišenost crkvenog pjeva. Pored angažmana u crkevenim horovima, kastrati su zapravo najveću ulogu imali u tadašnjoj operi. Za njih su pisane posebne partiture, kostimi su im bili kičasti, a i sami kompozitori su im davali veliku slobodu pri izvedbi. Tako su npr. kastrati mijenjali melodiju, dijaloge, scene, koristili ukrase tamo gdje nisu predviđeni, sve zarad 'trijumfalnosti' samog čina. Publika je bila oduševljena kastratskim performansima, a postoji izvor da su na koncertima slavnog ( i najdivnijeg!) kastrata Farinelija žene 'padale u nesvijest' zbog njegovog nevjerovatnog glasa. Što se tiče društvenog života, kastrati su bili jako diskriminisani. Bilo im je strogo zabranjeno stupanje u brak, čak i sam boravak sa ženom pod istim krovom. Kroz istoriju je zapamćen samo jedan slučaj gdje je kastratu dozvoljen brak zbog dokazanog 'lošeg kastriranja'. Smatra se da su bili izvanredni ljubavnici. Najpoznatiji i vjerovatno najupamćeniji kastrat ostat će Farinelli(Carlo Broschi, 1705. – 1782.). On je jedan od rijetkih primjera gdje čin kastriranja nije proistekao zbog siromaštva, jer potiče iz plemićke porodice. Veoma je rano kastriran da bi se što bolje sačuvao njegov vokalni aparat. Imao je raspon od preko 3 oktave, čistu intonaciju, nevjerovatan dah i divan triler. Izvodio je najzahtjevnije opere i arije ikad zapamćene. Zvali su ga il ragazzo (dječak) zbog njegovih nježnih crta lica i jako mladolikog izgleda. Posljednji 'legalni' kastrat za kog se zna bio je Alessandro Moreschi. To je jedini kastrat čiji je glas ostao zabilježen, a smatra se da nije bio talentovan pjevač. Praksa kastriranja je potrajala sve do 1878. godine kada ju je papa Lav XIII i zvanično zabranio.

11.08.2016.

Pismo ekscentričnom melankoliku♥

Prije nekih par mjeseci, dok je još uvijek bila u toku akademska godina, moj prijatelj Armin i ja smo raspravljali o svakodnevnim stvarima- mene je mučio kontrapunkt, njega profesorica dirigovanja.. I tako je on, kako je često imao običaj, u chat poslao svoje umotvorine koje sam ja uvijek s guštom čitala. Naime, ovaj put se radilo o pismu gdje govoriš o samome sebi- šta voliš, šta ne- ali kao da šalješ nekome ko tek treba da te upozna. Često smo on i ja zamišljali kako imamo tu neku 'X' osobu kojoj bi slali pisma, ona pisma koja vjerovatno više niko nikome ne šalje. Tada sam mu obećala da ću kad-tad i ja da napišem ovo pismo, a kako držim do obećanja, moje pismo bi glasilo ovako. Dragi prijatelju, Pišem ti iz daleka. Zovem se Anela. Već kao mala, sa nekih 4-5 godina u daidžinom autu sam slušala Vivaldijeva 'Godišnja doba'. Od tada, klasika je postala dio mog života. Sviram v.čelo i klavir. Obožavam kafu. Mnogo kafe. Volim svoj rodni grad. Lamelu. Stare slike, razglednice, sačuvane ulaznice za kino, karte za koncerte i predstave. Kožne poštarske torbe. Volim onaj prelijepi miris naše gradske biblioteke. Svoj stari crni dnevnik. Svireta. Bež starke. Svoje prijatelje. Romantične i visoke momke. Poljupce. Volim pažljivost, osobe koje znaju da pamte detalje koje im slučajno kažeš. Povjerenje. Duge šetnje. Park iza Srednje muzičke. Sitnice. Mamine stare kapute i staro prstenje. Dekupaž kutije. Gumice koje mi iz Trebinja donosi moja Sanja i to svaki put istu. Volim sreću u očima meni dragih ljudi kada ih oduševim nekim darom kojeg su dugo željeli. Majčin osmijeh nakon uspješnog koncerta i očev ponos nakon svakog mog i najmanjeg postignuća. Volim Jesenjina. Držati se za ruku sa voljenim muškarcem. Jesen i lišće. Nadam se da ćeš mi ponovno pisati i nemoj da me zaboraviš. Ja tebe sigurno neću. Narednog puta reći ću ti mnogo više o sebi. Tvoja, Anela.

07.08.2016.

...

'A što bi dijete koje si bio, reklo čovjeku koji si postao?'..

06.08.2016.

Opsesija iz djetinjstva: Svire?

Sjećam se da me kao malu ništa nije moglo odvući iz pijeska i kuće za lutke kao što su to znali Mumijevi. Tih desetak minuta u poslijepodnevnom terminu na BHT1 bili su za mene nešto najdraže, a prošlo bi tako brzo da ni ne trepnem. Što sam toliko voljela kod Mumijevih? Obožavala sam sam ambijent, njihove zanimljive likove, one slatke kućice, nježni glas mame Mumi, njihove avanture... Sve je to činilo da u mom djetinjstvu ništa, ali baš ništa, nije moglo da parira Mumijevima ( da, čak i danas ne može da prođe dan bez barem jedne epizode :p ) Voljela sam to kako su pronalazili sreću u malim stvarima i zadovoljstvima, te kako je porodica za sve njih na prvom mjestu. Ipak, jedan lik je rekla bih- za mnogo djevojčica koje su kao i ja budno pratile svaku epizodu, bio najdraži. To je bio Svire - najekscentričniji lik kojeg su svi u dolini Mumijevih voljeli jer je drugačiji. Kada god se vrati sa svojih avantura svi su sretni što ga vide i nikada ga ne pitaju gdje je bio. Taj kompleksni lik u pocijepanoj zelenoj odjeći i šeširiću bio je maloj Aneli najinteresantniji i najmisteriozniji dječak, skitnica koja je bila zrelija i inteligentnija od svih njegovih drugara iz doline. Bio je mudar, živio je sam, govorio tiho i nadahnuto kao da poznaje sve tajne- kako doline, tako i mjesta koja je obišao. Zašto je Svire bio toliko izolovan? Zašto je uvijek djelovao tako izmoren? Moje najdraže epizode bile su one kada se Svire vraća u mjesto i kada im, svima onako okupljenima oko njegove vatre i lončeta sa hranom, prepričava svoje dogodovštine sa putovanja. Sviretov glas je na neki divan način misteriozan, boemski- govori polako i rijetko, ali sve što kaže je sa velikom dozom intigantnosti. Svire je predstavljao svojevrstan autoritet među svojim drugarima, osjetan je ozbiljniji način na koji se svi oni ophode prema Sviretu -on je za njih hodajuća mudrost. Primjetićete da i vrckava mala Mu uvijek primiri u Sviretovom društvu - uvijek pažljivo sluša Sviretove priče i uživa dok Svire plete najdivnije melodije iz svoje usne harmonike. Voljela sam Sviretovu smirenost, držanje, neki sanjalački pogled i taj lutajući život. Da li je Svire u mom životu predstavljao osobine muškarca kakvog sam željela u stvarnom životu ili sam ja željela da živim Sviretovim životom? Ne znam. Jedino što sa sigurnošću mogu reći jeste da će Mumijevi ostati moj najdraži animirani film iz djetinjstva, a Svire njegova najveća misterija.

31.07.2016.

A što poslije faksa?

Dobro, znam da se od umjetnosti na Balkanu i ne može baš živjeti buržujski. Ali zar nije već bolje da, ako znam da i tako-tako neću imati posla nakon faksa, ne završim ono što volim? Od kad znam za sebe, muzika je bila jedino što se mene ticalo i što me istinski zanimalo. Bach, Vivaldi, Mozart i kajdanka bili su dovoljni da bih ja bila apsolutno sretna. Ništa možda tu i ne bi bilo čudno da ja ne potječem iz jedne porodice koja masovno sluša folk, tako da sam otprilike uvijek bila ona crna ovca u široj mi familiji. Srećom, moji roditelji su uvijek bili tu da podrže, te malo po malo, ja dođoh i do Muzičke akademije. Kako svaki fakultet ima onaj neki 'crni' predmet koji daje određeni nivo zafrkanosti istog, nama je na leđa pao tzv. Solfeggio. Za narod koji zna o čemu se radi može reći da to i nije toliko strašno, ali ovdje je više riječ o profesoru najdražeg mi predmeta. Tačnije, profesorici. Kad uzmete u obzir da ljudi 'čiste' godine kao od šale, imaju prosjek iznad devet, a redovno iz godine u godinu prenose samo Solfeggio, onda shvatite da nije više do studenata. Bilo kako bilo, slična sudbina zadesi i mene, pa sam se zatekla na jednom od sljedećih rokova, na kome su bili studenti koji su gotovo završili akademiju, ali im fali taj 'sudbonosi' posljednji usmeni. Ja, koja sam uvijek bila solidan učenik, taj predmet za prenijeti bio je noćna mora. U svom onom paničarenju pred svaki rok iz tog predmeta, upoznala sam tu jednu aposlventicu koja je čekala na red. Ona je naravno, kao svaki iskusni i sa situacijom upoznati student, prepoznala tu paniku pa je pokušala da mi olakša razgovorom. I tako mi dođosmo do teme- što poslije faksa? Od same pomisli na to, mislim se, svaki akademik se uhvati za glavu. To je ona tamna strana kad studiraš ono što voliš, ali si svjestan da od toga, čak i ako se zaposliš u školi, upadneš u operu ili orkestar, ne možeš tako bajno da živiš. Nameće se onda ono- da pođeš u inostranstvo, gdje se svakodnevno daju prilike za mlade muzičare, da odeš u daleki Dubai gdje bi crnačio za neke mizerne dnevnice, koje se nama iz ove perspektive i sa ovakvim standardom, čine kao bogatstvo. A taj odlazak je uvijek bio ona posljednja, krajnja i 'najcrnja' mogućnost. Kroz razgovor je spomenula da trenutno radi u nekoj kopirnici i da misli kako su trenutno na tržištu najtraženije ITP akademije i slične stvari, te da od ovog našeg zanimanja, bar ovdje 'nema hljeba'. Razgovor s njom i mene je dao u razmišljanje, te sam nakon svakog ispita pomislila 'a sta cu ja i kad svi ovi ispiti jednog dana završe?' Do tada Bach, Vivaldi, Mozart i kajdanka biće dovoljni da bih ja bila apsolutno sretna.


Sve što vam nisam stigla reći..

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
God knows I've tried
Mizantrop
Suviše tajni u očima.
Čekanje na nedočekano
više...

BROJAČ POSJETA
4719

Powered by Blogger.ba